Manastir Svetih Arhangela
Manastir Svetih Arhangela nalazi se u selu Smiljevcu, udaljenom oko 25 kilometara od Ivanjice, u zaseoku Kovilje, po kome je manastir i dobio ime. Lociran je na jednom platou pod vrhom, takodje zvanom Kovilje, na desnoj obali rečice Nošnice. Priljubljen je uz visoku stenu sa kojom skoro predstavlja jedinstvo. Skriven je u senkama guste šume kojom su obrasli obronci Javora. Njegov spoljni izgled ostavlja utisak profane gradjevine nego ćanske bogomolje. Bio je dugo nepristupačan, u čemu mozda i treba tražiti razloge njegove anonimnosti.
Manstir posvećen Svetim Arhangelima, sastoji se od dve crkve koje su danas obuhvaćene jednom arhitektonskom celinom, vidljivom spolja u obliku gradjevine pod jednim krovom. Ne zna se kada je osnovan, ali sudeći po narodnoj tradiciji i po izvesnim elementima, on je, svakako postojao još u srednjem veku, samo naravno ne u današnjem obliku. , posvećena je svetim Arhangelima, manastirskim patronima, a mladja i znatno veća, Sv. Nikoli. Crkva Sv. Arhangela spada u red takozvanih pećinskih hramova isposničkog tipa, čije je poreklo dosta staro, ali nedovoljno ispitano.
Gradnja ovog zdanja smešta se u vreme XII ili XIII veka. Prvi put se pominje 1606. godine u Kruševskom pomeniku, zatim 1651. u jednom zapisu u kome se govori o obnovi manstira. Ovaj zapis se nalazi na jednom rukopisnom četvorojevandjelju koje je 1651. godine poklonio manastiru Kovilje poslednji pećki patrijarh Gavrilo, rodom iz sela Štitkova kod Nove Varoši, iz čuvene i stare kneževske porodice Rašković.
Iz sadržine zapisa vidi se da patrijarh poklanja četvorojevandjelje manastiru sa starom crkvom Sv. Arhistratiga Mihaila i Gavrila i novim hramom svetog Nikole. Iz zapisa se vidi da je Gavrilo, dok je bio Raški mitropolit, naišao na davno opusteli manastir koji je kako se u zapisu kaže, obnovio 1644. godine. Kao ktitor obnove, još neko vreme je ostao u manastiru dok je konsolidovao monaški život i povratio neka oteta dobra. Iste godine je sagradjena crkva svetog Nikole i verovatno živopisana.
Obnovivši Kovilje i sredivši prilike u njemu, Gavrilo je postavljen za pećkog patrijarha. Izgleda da je Kovilje egzistiralo u punom razvoju, mada sa promenljivom srećom i da se njegov uticaj najviše osećao prvih decenija XVIII veka, odnosno u vreme kada je Austrija zavladala ovim krajevima. Podaci govore da je manastir u to vreme bio imućan i napredan, da je bio poštovan ne samo u Starom Vlahu već i u široj okolini. U njemu je duže vreme radila škola za pripremanje kaludjera i sveštenika. Odatle su odlazili na službu i u najudaljeniej krajeve Do kada je Kovilje bio manastir teško je reći, jer o tome nema nikakvih podataka. Po predpostavci, možda se to dogodilo posle 1813. godine kada je pretvoren u mirsku crkvu, kada su se u ovom kraju vodile ogorčene borbe izmedju Srba pod Karadjordjem s jedne i Turaka sa druge strane.
Posebnu vrednost u ovoj crkvi predstavlja živopis koji do sada nije uočen niti uopšte razmatran. Na žalost on je toliko oštećen i upropašćen da je sačuvan samo u fragmentima koji ne omogućavaju potpunu analizu. Crkva je nesumnjivo, na svim unutrašnjim zidnim površinama bila dekorisana.
Od celokupnog fresko-ansambla ostao je samo deo Crkva sv. Nikole prema četvorojevandjelju sagradjena je 1644. godine, prilikom obnove manastira. Ne zna se da li je na tom mestu postojao temelj neke starije crkve. Takodje se ne zna da li je pored crkve bilo i pratećih objekata. Predpostavka je da su postojali, ali su vremenom nestali, odnosno srušeni. Crkva svetog Nikole je svojom severnom stranom prislonjena uz južni zid crkve Sv. Arhangela.
Postavljena je tako da staru crkvu obuhvata svojom veličinom, potiskujući je i degradirajući je. Nad kompleksom je krov neobične forme, koji se na istočnoj strani kupasto završava. Pored naosa ima pripratu. Po svojoj osnovi crkva je jednobrodna gradjevina. Na istoku se završava prostranom oltarskom apsidom koja je iznutra polukružna a spolja petostrana. Nad naosom se uzdiže slepa kupola odnosno kalota. Prvobitno crkva je imala samo zapadna vrata. Sredinom XIX veka verovatno prilikom obnove, dodata su nova, južna vrata. Zidovi crkve gradjeni su od lomljenog kamena krečnjaka i škriljca, dok su svodovi kao i neki doprozornici izvedeni od tesane sige.
Podovi naosa i priprate su od lepo obradjenih kamenih ploča. Spoljnii zidovi su omalterisani i okrečeni. Pustošena je i gorela, inače se drugačije ne može objasniti propadanje živopisa u najvećoj meri.
Crkva je živopisana odmah posle gradnje što se može videti po ostacima fresaka koje su uništene ili premazane krečom i novim malterom. Jedino sačuvana figura je poprsje Isusa Hrista, kao Andjela Velikog sveta.
Dosadašnja interesovanja prema manastiru Svetih Arhangela ispoljena su samo u okvirima sporadičnih istorijskih razmatranja, dok su njegove slikarske vrednosti ne samo neuočene, već i naučno nedotaknute.
Odlukom Episkopa Žičkog Hrizostoma, 2005. godine ovaj hram ponovo postaje manastir u koga dolazi monah Amvrozije kao iguman.
Sagradjen je novi zvonik i prelepi manastirski konak. Aprila meseca 2010. godine novom odlukom Vladike Hrizostoma zdanje postaje ženski manastir prvi put u istoriji. Sada u manastiru ima šest monahinja na čelu sa igumanijom, mati Agripinom.
Najstariji objekat današnjeg manastirskog kompleksa, koji predstavlja jedinstvenu arhitektonsku celinu, jeste crkva Sv. Arhangela. Nastanak se vezuje za srednji vek i vreme izgradnje manastira Studenica i crkve u Pridvorici.
Prilikom gradnje crkve sv. Nikole, u trenutku obnove manastira, u arhitektonsku strukturu celine unete su značajne promene koje su ne samo narušile prvobitni integritet crkve Sv. Arhangela, već su u znatnoj meri degradirale autonomnost ovog objekta, pa je stoga vrlo teško dobiti jasnu predstavu o njenom nekadašnjem izgledu. Crkva po svojim dimenzijama spada u dosta male gradjevine.
Pošto je pri gradnji podvučena pod stenu, od spoljnih zidova slobodni su joj samo južni i delimično zapadni i istočni. Zbog toga ne dolazi do punog izražaja, ali je unutrašnjost rezultat lepog arhitektonskog rešenja. U osnovi je jednobrodna sa dosta velikom oltarskom apsidom koja je i spolja i iznutra u obliku polukruga.
Presvedena je poluobličastim svodom, a apsida polukalotom. Upadljivo je prisustvo prislonjenih lukova na severnom zidu, dok je južni nešto deblji, izveden slobodno, bez ikakvih konstruktivnih ojačavajućih elemenata. Ovaj sistem prislonjenih lukova oslanja se na dva pilastra, koji su u visini kapitela profilisani. Ta dva pilastra u stvari nose tri luka. Svod je inače gradjen od tesane sige.
U svod su ugradjeni keramički lonci koji su sa unutrašnje strane zbog ostećenosti malternog sloja, vidljivi. nji prostor crkve je s obzirom na veličinu, prilično razudjen. Karakteriše ga pet većih ili manjih niša koje su rasporedjene tako što svaki zid ima po jednu, a proskomidija i djakonikon su oličeni sa dve veće niše. Skreće pažnju činjenica da je pod crkve izradjen od lepo obradjenih ploča belog radočelskog mermera, što je relativno redak slučaj kod ovako skromnih crkava.
Zidovi su pored upotrebe sige za gradnju svoda, od lomljenog krečnjaka. svom arhitektonskom konceptu sa osnovom jednobrodne gradjevine i sa polukružnom oltarskom apsidom, crkva ima dosta srodnosti sa crkvama gradjenim u XVII i XVIII veku.